Omladina treba da zna sve o Novom Pazaru, kazao je Alija Huke Bihorac.
U mladosti želeo je svugde da stigne, da vidi šta se i kako radi i uglavnom ono što je bilo u fabrici stizao je. E, tu se najbolje snalazio.
– Nosim čaršiju u duši, izjavio je on.

Našu lepotu. Sigurno razumete. Tu uspomenu je poželo da se dobro zapamti i pripitomi… On je valjan, dobar čovek, a rodni grad će dobiti poštovanje i pažnju kakvi se samo poželeti mogu…
Ali pre tog darivanja je prošao težak i trnovit put; možda je tada shvatio pazarsku kaldrmu. Međutim, mladost mu je veoma brzo skrenula pažnju; bila je siromašna i bezbrižna, onoliko koliko je trebalo za sandžačku čaršiju…

Iako se ta slika jedva primećuje, stalno je doslikava i gleda po prošlosti, kao da ga greje svaki vir – fir sa Raške i Jošanice.
-Moja majka je bila hrabra žene. Rodila je jedanaestoro dece. Prala je veš svojim vlastitim rukama. To je bilo čisto, sveže. Mesila hleb ručno, nosila vodu, šta sve nije radila – seća se izvanredni Pazarac.

U poslednje vreme mnogo toga se promenilo. To je dobro i ispravno.
– Nigde nema lepšeg šetališta nego u Novom Pazaru, istakao je Bihorac.
Mnoge reči koje dolaze iz srca ostaju nedorečene, neizgovorene, čežnjive, setne… To sporo kruženje, uz Jošanicu i Rašku kao kod vetrenjače…
Za Huketa je Jeni Pazar najbitniji, a sadašnjost je za sandžačku mladost; on živi u pazarskim fabrikama i preduzećima, koje se, začudo, kriju u industrijskoj zoni.

Alija Huke Bihorac, dugogodišnji radnički rukovodilac, radio je i družio se u više epoha novopazarske Zastave.
-Radilo se mnogo i živelo se dobro. Imali smo vrhunske stručnjake, tehnologe, majstore, radnike. Naravno, i izuzetno stručno i sposobno rukovodstvo, zaključio je Huke. (RTV Novi Pazar)







